Davno je Taikovo srce zakucalo za Hrvatsku. Još u imotskoj gimnaziji Zvonko Bušić, kad je i dobio nadimak Taik, a tako ga još uvijek zovu i pamte svi njegovi mještani, osjetio je nepravdu koja je sustavno nanošena Hrvatima. Njegov ga je bunt uz blagoslov i pomoć režimski nastrojenih profesora udaljio iz imotske gimnazije te je morao maturirati u Zagrebu. Život ga potom odvodi u Beč na studije gdje se aktivno uključuje u borbu za ostvarenje hrvatskih prava.
Uvijek je bio poznat po hrvatskim uvjerenjima i opsjednut problemima tadašnje Hrvatske i Hrvata uopće. Njegov odlazak u SAD razdoblje je zrele političke borbe sve do afere sa zrakoplovom američke kompanije TWA, kada je, na žalost, smrtno stradao američki policajac.
Zvonko Bušić-Taik 25 godina je iza rešetaka jednog od najbolje čuvanih zatvora u svijetu - ranije je bio u tvrđavi Lewisburgu u Pensilvaniji, a trenutno je u zatvoru Leavenworth u Kanzasu. Dok Zvonko broji zatvorske dane mnogi njegovi istomišljenici, prijatelji i rodbina pokušavaju osloboditi ga služenja doživotne robije u američkom kazamatu.
Svi smo uz Taika - prvi pokušaj
Skoro će šesta godina minuti otkako je na inicijativu dr. Tihomira Bušića i Julienne Eden Bušić, Zvonkove supruge, formiran odbor "Svi smo uz Taika", s gospođom Bušić na čelu koji je rezultirao peticijom hrvatskih građana, Hrvata Bosne i Hercegovine i Hrvata u dijaspori. Peticiju je potpisalo nekoliko stotina tisuća Hrvata ali i drugih uglednih ljudi iz cijelog svijeta, među kojima i neki nobelovci. Pouzdano se zna da je peticiju potpisao i pokojni predsjednik Franjo Tuđman kao i većina tadašnjih visokih dužnosnika iz Hrvatske. U sklopu aktivnosti tadašnjeg odbora održana je i promocija romana Julienne Eden Bušić - Ljubavnici i luđaci. U nizu hrvatskih gradova u Hrvatskoj i BiH mnogi su tijekom promotivnih skupova mogli shvatiti istinsku ljubav američke državljanke poljskog podrijetla prema svome Zvonki i njegovoj rodnoj Hercegovini. Ona je tu ljubav pokazala i na djelu pa će se, upravo na mostarskoj promociji prisjetiti: Voleći svoga supruga voljela sam sve što je on volio. Ubrzo sam shvatila što je njemu značila njegova Hercegovina, sudbine tisuća protjeranih sunarodnjaka koje je UDB-a sustavno progonila. Živjela sam njegov strah kad čuje korake na stepenicama, shvatila zbog čega kupuje po tri brave za vrata, shvatila toliko da se više nisam ničega bojala pa ni smrti. Mi Amerikanci nikada nismo osjećali strah. Bila sam svjesna što me čeka i daleke 1972. kada sam u Zagrebu bacila letke sa nebodera i pozvala hrvatski narod da se digne za slobodu. I te kako sam bila svjesna... Ja nikada neću zaboraviti riječi pokojnog Brune Bušića niti našu tugu kada su ga ubili. Ja vjerujem u pravdu, u vaš i moj hrvatski narod.
Otmica zrakoplova i presuda u New Yorku
Zvonko Bušić bio je vođa skupine od pet ljudi koji su 10. rujna 1976. godine oteli zrakoplov američke TWA kompanije. Isključivi cilj otmice bio je prisiliti vodeće američke i europske novine da tiskaju letak s pojedinačnim podatcima o presiji koju je trpio hrvatski narod pod bivšim režimom. U zrakoplov nisu unijeli oružje već je eksplozivna naprava ostavljena u New Yorku kako bi se dobio dojam da se oružje nalazi u zrakoplovu te time uvjere vlasti o potrebi tiskanja letka. Nakon što je policija odnijela bombu iz zračne luke na poligon za deaktiviranje zbog nestručnog postupka došlo je do eksplozije u kojoj je nažalost poginuo američki policajac. Pri izricanju osude je u zapisnik izjavio sudac kako gospodin Bušić "nije terorist i kriminalac" i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina. Supruga nesretno poginulog policajca je pokrenula sudski postupak protiv policijskih dužnosnika nadležnih za deaktiviranje eksplozivnih naprava navodeći kako su pokazali "veliki nemar", kako "bomba nije napravljena s ciljem da eksplodira", te kako "da nije bilo nemarnog nikad ne bi eksplodirala" ona je dodatno optužila djelatnike policije za iznošenje neistine u svezi deaktiviranja eksploziva i za njihovu spremnost da terete Bušića, što "proizilazi iz straha, realno utemeljenog, da su bili nemarni i da je taj nemar prouzrokovao smrt njezinoga supruga. Policija je s toga "neopravdano htjela svaliti krivnju na Bušića".
Pritisci jugoslavenske diplomacije
Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska vlada vršila je snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup te taj ured još uvijek podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni prije više od 11 godina.
Pritisci jugoslavenske diplomacije bili su očiti i na suđenju kada je oblasni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine. Već tada je bilo bjelodano jasno da se ne sudi hrvatskim domoljubima već Hrvatima i ideji samostalne Hrvatske.
Hrvatska je u vrijeme djelovanja Odbora "Svi smo uz Taika" već bila potpisnica bilateralnog ugovora o premještanju zatvorenika, na osnovi kojega se strani državljani u američkim zatvorima mogu uputiti na izdržavanje kazne u svoje matične države kako bi bili bliže obiteljima. Zvonko Bušić je podnio zahtjev za takav premještaj ali je odbijen. Isto tako su prošli njegovi višekratni zahtjevi za puštanje na uvjetnu slobodu. I u tom slučaju presudio je jak srpski lobi u SAD-u a nemalu ulogu odigrao je i njegov spektakularni bijeg iz zatvora kada je prosvjedovao zbog postupaka američkog sudstva prema njegovoj supruzi.
Drugi pokušaj - hrvatska diplomacija
Velike izglede za oslobađanje Zvonka Bušića iz zatvora imao je bivši veleposlanik u Washingtonu dr. Miomir Žužul. Međutim, njegovim povlačenjem iz diplomacije ta prigoda je propuštena. I aktualne vlasti su, istini za volju pokušale nešto učiniti, ali na posljednje nastojanje hrvatske vlasti još nema službenog odgovora a odlaskom Billa Clintona iz Bijele Kuće hrvatska će javnost na konačan odgovor morati još pričekati.
Udruga američkih Hrvata (NFCA) uputila je pisma Uredu predsjednika, premijeru i medijima u kojem traži da se hrvatske vlasti ponovo zauzmu za Zvonka Bušića.
Za vrijeme boravka u SAD-u predsjednik Mesić je dao intervju radiopostaji Glas Amerike u kojem je bilo riječi i o Zvonku Bušiću, najpoznatijem hrvatskom zatvo- reniku u SAD. Tom je prigodom Mesić razgovarao i s Julienne Bušić i postigao neke dogovore s predstavnicima američkih vlasti ali navodno ministar Ivanišević nije stigao dovršiti započeto. Ministar Tonino Picula je 18. prosinca prošle godine uputio zahtjev za pomilovanjem no iz ministarstva su to demantirali riječima da je Piculin zahtjev išao u smjeru "podrške zahtjevima udruga američkih Hrvata" koji ne posustaju u svojim naporima. Slijede novi napori ali ne treba pokleknuti, jer ni Zvonko Bušić nikada nije odustajao od svoje ljubavi i svoje ideje, samostalne i nezavisne države Hrvatske.
Lipanj, 2001 (Pro patria)
